I ovo je staro. Ali opet nisam našao ovde.
Prva decenija mog života je najteža.
Navodno svi te vole, svi obleću oko tebe i stalno te nešto pitaju. Starija sestra je dosadna jer stalno priča kako ona sve zna bolje od mene. Malog brata, koji se rodio pre mesec dana, baš mrzim, jer mama i tata su samo oko njega. Uvek mi govore šta da radim, kako da se ponašam, s kim da se družim. Kad kažem nešto da ja hoću, oni ni ne slušaju, šta ja klinac znam. Pitao sam tetku; Kako svinja briše sline?, a ona se smejala. Video sam onu malu crvenokosu u školi, voleo bih da se igram sa njom, ali neću da ispadnem ženski Petko. Jedva čekam da porastem…
Druga decenija mog života je najteža.
Poludeću od ovih bubuljica. Nijedna devojka neće ni da me pogleda zbog njih. Matorci – samo trabunjaju kako ništa ne učim i kako ništa ne radim u kući. Hoću da slušam muziku – glasna je. Kako je sve dosadno. Uhhh, kako smo se noćas zezali u gradu, Deki je poneo neki šrafciger, pa smo lupali prozore a onda bežali da nas ne uhvate. Juče sam probao džoint, nije mi se svidelo, povraćao… Mile ima novu devojku, užas, društvo nam se raspada, kad ću ja da upoznam neku sa kojom mi neće biti tako bezveze…
Treća decenija mog života je najteža.
Uči i samo uči. Krenuo sam na faks jer je tata hteo da mu sin bude inženjer, ali ja volim muziku. Sranje, sad nisam ni jedno ni drugo. I ona glupa vojska, godinu dana života bezveze. Kakvi se sve moroni ne vuku po toj “nazovi” vojsci. Svadba je bila lepa, video sam sve rođake koje nisam video odavno, ali smaraju, te pazi sine kakva ti je žena, te vidiš da sve vuče u svoju kuću, pa ona nema nikakvu školu, ne zna da kuva… šta ih briga kakva mi je žena. Hvala Bogu,sin mi je zdrav i prav, ali ne verujem da ćemo imati drugo dete. Jebem ga, gazdarica mi opet digla kiriju, a taman sam hteo da odem negde sa ženom i sinom na letovanje. Kad će ova država biti normalna, pa da normalno živim…
Četvrta decenija mog života je najteža.
Ovo dete kao da je poludelo. Ceo dan samo sluša muziku i ništa ne radi po kući. I žena, nikako da shvati da već treći mesec u firmi nisu dali platu. Nesposoban… lako je njoj da govori. Samo gleda španske serije i tušira se. Umro je Žile, moj školski, užas, mislo sam da je rano za umiranje. Ćale je slomio nogu, baš je smotan. Kako su keva i ćale otišli u penziju, samo nešto zanovetaju, više mislim na njih nego na moju porodicu. Grrr, kad će već sve da se promeni, sve je palo na moja leđa…
Peta decenija mog života je najteža.
Kako je ćale umro, keva je kod mene, samo se nateže nešto sa mojom matorom. Dve žene u kući – rogovi u vreći. Više volim da ceo dan provedem u kladionici. Dobro popijem koje pivo više, ali bar nikom ne smetam. Ono moje magare od sina nikako da se oženi, sada opet meša malter na građevini, jebem ga, što sam ga i školovao za inženjera. Javio mi se iz Kanade, kaže tamo se oženio i našao posao, fuj, kako je mogao da napusti mene i majku. To je sve moja ženetina kriva, uvek mu je popuštala. Našli su mi cistu na žučnoj kesi, morao sam da je operišem, sin je poslao pare jer ova jebena Srbija mi ne da ni socijalno; bio sam ekonomski višak. Kad će već da se promeni ova vlast…
Šesta decenija mog života je najteža.
Do vraga i ova Kanada. Sve je pod konac, baš mi fali moja Srbija, tamo sam barem bio slobodan. Kako su mi keva i moja matora umrle evo me kod snaje i sina. Ćutim, šta ću. Nikog više ne interesuje kako sam, da li me boli džigerica kad jedem masno, da li me boli duša što su mi prijatelji i rođaci negde tamo na drugom kraju zemaljske kugle. I ovaj glupi jezik, i stalno sneg, sranje. A ovaj moj sin baš je morao da ima četvoro dece, samo skiče i jurcaju ceo dan po kući. Lepi su svi, ali…
Eh, što nemam opet 10-20-30 godina, kakva su to lepa vremena bila….
Commitment is pushing yourself when no one else is around.